Manastir Morača

Morački manastir je jedan od najčuvenijih istorijskih i kulturnih spomenika Crne Gore.

Vjekovima je bio duhovni, prosvetiteljski, kulturni i oslobodilački centar. Nalazi se pored vodopada Svetigore, uz korito Morače, desetak kilometara od Platija prema Kolašinu. Opasan je visokim kamenim zidom, sa konacima u dvorištu, ukrašen freskama i umjetničkim rezbarijama. Podigao ga je Stefan, sin Vukanov, a unuk Nemanjin, 1252.

Turci su 1504. poharali manastirsku crkvu Uspenja Bogorodice, odnoseći olovni krov. Tek nakon 70 godina crkva je obnovljena, ali su freske iz XIII vijeka do te mjere propale da je tokom XVII vijeka skoro cijela crkva ponovo živopisana. Radili su najbolji slikari tog vremena, pop Strahinja iz Budimlja, Georgije Mitrofanović, hilandarski monah, majstor Jovan, majstor Radul i drugi. Od prvobitnog slikarstva ostalo je nekoliko fragmenata - poprsja Bogorodice s malim Hristom iznad zapadnog portala i portala koji vodi u naos, kao i veća cjelina u jednom dijelu oltara - đakonikonu. 

Legenda kaže da je manastir zidan od žute sige (tufa) iz Tušine, i da je narod bio stvorio dan hoda dugu kolonu ljudi i žena - i tako prebacivao žutu sigu od ruke do ruke, od Tušine do Morače.

Dulovine

Botanička bašta Dulovine, čiju su postavku 1980.godine  izveli Daniel i Vera Vincek i Prof. Dr Vukić Pulević, nezaobilazna su atrakcija Kolašina. Na površini od 646 m i nadmorskoj visini od 1.018 mnm, danas u Bašti napreduje oko 350 biljnih vrsta, među kojima je znatan broj endema. Biljke su pretežno unošene sa kontinentalnih planina: Bjelasice, Sinjajevine, Moračkih planina, Komova, Durmitora. Sa Prokletija su u značajnom broju predstavljene vrste sa Hajle. Bilo je i uspješnih pokušaja unošenja i nekih vrsta sa primorskih planina, sa njihovih vrhova, Rumije, Lovćena, Orjena.

Sve biljne vrste su obilježene latinskim, a djelimično i narodnim nazivima, koji su zbog neizučenosti uglavnom uzeti iz literature prema radovima : D. Simonovića, V.Pulevića, R. Lakušića i Č. Šilića. U Bašti se vodi kartoteka i baza podataka kroz koje se prati morfologija i fenofaze pojedinih biljaka. Formiran je i Herbar koji je, zbog pomanjkanja prostora, predat Nacionalnom parku Biogradska gora. Postojeću Bazu podataka aktuelizira i modernizuje PMF Fakultet iz Podgorice. Bašta raspolaže bibliotekom, VHS kazetama, diapozitivima i zbirkom fotosa. U bašti, koliko je to bilo moguće, nastojalo se za pojedine grupacije biljaka, imitirati uslove njihovih prirodnih staništa.

Nastojanje osnivača bašte je da edikuju i doprinesu očuvanju genofonda i pruže osnovu za naučna istraživanja uz oslonac na Prirodno matematički fakultet, Prirodnjački muzej, Zavod za zaštitu prirode. Održavaju se stalne veze i razmjenjuju iskustva sa drugim Botaničkim baštama, institucijama i pojedincima iz struke.

Kanjon Mrtvice

Osvojite kanjon Mrtvice i doživite nezaboravnu avanturu!

Od potočića koji izvire ispod planine i kreće na desetak kilometara dug put do ušća, Mrtvica skuplja brojne izdane, gorske bujice i druge potočiće, i prerasta u jednu od najizdašnijih pritoka Morače u njenom gornjem toku. Kanjon Mrtvice se nalazi na 35 km od Kolašina u pravcu Podgorice.

Obale su strme, visoke i obrasle rastinjem. Na pojedinim mjestima kanjon, dug devet kilometara, dubok je i do 1.100 metara. Njegovom lijevom obalom usječena je pješačka staza. Posebnu atrakciju predstavljaju izvori "Bijeli nerini". Rijeka obiluje kaskadama, vodopadima i minijaturnim plažama koje su stanice na treking turi kroz kanjon. Na Mrtvici, kod Zelenog vira nalazi se stari kameni most koji je crnogorski knjaz Danilo Petrović podigao kao zadužbinu majci.

Bistre vode ove rijeke bogate su pastrmkom i lipljanom.

Morača

Morača je jedna od najvećih rijeka u središnjem dijelu Crne Gore. Njen kanjon i voda stanište su endemskih vrsta.

U Morači, pored potočare, živi autohtona glavatica, jedna od najvećih salmonidnih vrsta u Evropi (Salmo marmoratus) i endemični strun – pastrmka neobično velikih zuba, kojima duguje i latinsko ime Salmo dentex. Rijeka je u donjem toku poznata po dubokim virovima, naročito kod Vezirovog mosta u Podgorici. Iako prolazi kroz najveći crnogorski grad, zadržava svoju divlju i nesputanu ćud. Na putu do Skadarskog jezera sakuplja brojne pritoke i puni najveće jezero na Balkanskom poluostrvu.

Rijeka Tara

Rijeka Tara, poznata kao „suza Evrope“, jednim dijelom protiče kroz Nacionalni park "Durmitor".

Izvire u planinskom masivu na sjeveru zemlje i teče dužinom od 156 km. Sastajući se sa Pivom čini rijeku Drinu, jednu od najdužih i vodom najbogatijih rijeka na Balkanu.

Vjekovima je snažna planinska ljepotica dubila krečnjačku površinu kroz koju prolazi, oblikujući na svom putu brojne tjesnace, gromadne prepreke i ponore. Tako je nastao 93 kilometra dug kanjon, drugi po dubini u svijetu, odmah iza kanjona Kolorada. Najdublja tačka kanjona Tare iznosi 1.300 metara. Obale su strme, prekrivene šumom koja se uspinje iz hladnoće i dubine kanjona. Silovita Tara povremeno postaje mirna rijeka. Rijetka mjesta na kojima se rijeka može pregaziti zovu se gazovi. Nedaleko od Bistrice, korito Tare je na jednom mjestu toliko usko da se, prema kazivanju mještana, nekada u nevolji prelazilo jednim skokom. To neobično mjesto naziva se Đavolje lazi.

Obalom rijeke i stranama kanjona raste bujna vegetacija: crni bor, crni grab, crni jasen, brijest, ponegdje lipa, a u višim predjelimahrast kutnjak, obični grab, klen, bukva itd. U najvišim predjelima kanjona, iznad 1.000 metara visine, prostiru se šume jele i smrče. Izuzetna vrijednost su šume crnog bora, naročito kompleks "Crna poda", predio rijetko visokih stabala i punodrvnosti. Stabla su visoka preko 50 metara, stara 450 godina. 

Biogradsko jezero

U samom središtu Biogradske gore, na Bjelasici, možda „najromantičnije“ Biogradsko jezero. Vode jezera i njegovih rječica bogate su ribom, naročito pastrmkom, koja u jesen u jatima odlazi uz Biogradsku rijeku, da u njenim plićacima baci ikru. Zimi jezero pokrije debeo led, i po njemu šetaju jeleni i košute. Prostor oko jezera je uređen, lako pristupačan i sve više je meta turista iz zemlje i svijeta. Mnogi stručnjaci, domaći i strani, smatraju ga najljepšim jezerom na Balkanskom poluostrvu. Riječ je o jedinstvenom hramu.

Zapravo, tih nekoliko kilometara od puta Kolašin-Mojkovac još bolje je preći pješke. Kroz gustu šumu, lagano, udišući sasvim drugačiji vazduh, ući u neko drugačije vrijeme, stići do motela kraj najvećeg jezera Bjelasice. Dugo je 1.100 metar, široko 400, duboko prosječno 4,5 a najviše 18 metara. Čitavo se može obići stazom dugom nešto preko tri kilometra. Šetnja otkriva jedan svijet pomalo robustan i divalj. Svijet koji stoljećima traje nedirnut. Neobično rastinje, najrazličitijih oblika i imena. Od sjekire zakonom zaštićena smrča, jela, javor, hrast, bukva, jasen... Može se desiti i susret sa srnom ili lisicom. Negdje gore orlovi krstaši, tetrebovi. Sve je u saglasju, pa i imena.

Glavna pritoka jezera je Biogradska rijeka. Otoka - Jezerštica. Da je nekada ovdje bio grad - teško je zamisliti. A opet, teško je povjerovati da odvajkada ljudi nisu noćili pod skutima stoljetnih stabala, kraj hladne, prozirne jezerske vode. Bjelasica je otvorena, topla, gostoljubiva, pa i njen najveći dragulj. Može se čamcem po jezeru. Može se osluškivati i mjerkati duž obale. Može se pecati. Kraj njega kampovati. Slatko ručati. Mnogo toga zaboraviti u laganoj šetnji. Ali i prisjetiti se, kao u svakom hramu, da je vrijeme relativna kategorija, a i mi božjih ruku djelo.